Jelena Lela Stupar

Šetah juče mojom omiljenom ulicom, pevušeci neku stvar koja mi se motala po glavi čitavo jutro.. Razdragana, puna života, tako reći srećna, ja sam uživala u prirodi, prelepom nebeskom svodu nežno plave boje i orkestru ptičica skoro sa svake grane.. Razmišljala sam šta da kupim najbližima i kako da ih obradujem.. Sanjarila sam o nekim parfemčićima i čestitkama, šta bih napisala, kome šta izabrala i tako svašta nešto lepo.. Vetrić je pirkao i nosio mi kosu.. Kroz glavu mi je prošlo „ovo je idealan dan“… Razgledala sam izloge sa moje desne strane i bukvalno bila omadjijana raznoraznim načinima da usrećim one koje volim.. I tako šetajući, negde na polovini ulice, ugledala sam sa leve strane čoveka prosečne gradje i garderobe, kako kopa po kontejneru i u kese ubacuje polupojedenu hranu, stari hleb i neke poluprazne flaše.. Prišla sam…Pogeldao me je…Ispod kape, izranjale su umorne, blistavo plave oči.. Gladne usne i hrapave, zaprljane ruke… Htela sam mu dati koji dinar, ali vratih ruku u torbicu.. Čovek mi je čestitao Uskrs i poželeo sreću pre vremena.. Ili je to možda bio pravi trenutak da shvatim jednu bitnu stvar…I hvala tom gospodinu..💚

Podeli sadržaj

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *